Događaji s kraja 1917. i početka 1918. godine dali su naslutiti da se dugogodišnjem ratu, za koji se Austro-Ugarska Monarhija nije dovoljno logistički pripremila, bliži kraj.

Dana 1. veljače 1918. godine, točno u podne, izbila je pobuna u 5. f oti u mornaričkoj bazi u Kotorskom zaljevu. Mornari s velikoga broja ratnih i pomoćnih brodova pridružili su se pobuni tražeći bolje životne uvjete i završetak rata. Pobuna je bila lokalnog karaktera i nije se proširila izvan Kotora. Za tri dana iz Pule je, na ratnim brodovima, pristigao odani mornarički odred koji je, zajedno s monarhiji odanim bitnicama, ispalio nekoliko granata na pobunjene brodove, nakon čega su ih zaposjeli. Više od osamsto mornara je utamničeno, a gotovo njih stotinu izvedeno pred vojni sud. Vođe pobune Čeh František Raš i Hrvati Antun Grabar, Jerko Šižgorić i Mate Brničević su strijeljani. Nakon toga događaja došlo je do promjene na čelu Carske i kraljevske mornarice. Glavni zapovjednik f ote Maximilian Njegovan smijenjen je, a na njegovo je mjesto postavljen Miklós Horthy, koji je promaknut na položaj kontraadmirala, a mnogi ratni brodovi su raspremljeni i razoružani.

Unatoč brojnim nedaćama novopostavljeni zapovjednik Carske i kraljevske mornarice kontraadmiral Miklós Horthy krenuo je u drugi pokušaj slamanja Otrantske baraže u lipnju 1918. godine. Flotu bojnih brodova, pratećih križarica, razarača i torpiljarki iznenada su 10. lipnja napali iz zasjede talijanske torpedne brodice tipa MAS i ispalili dva torpeda pogodivši jednog od četiriju austrijskih bojnih brodova SMS Szent István. Potonuće ovoga broda navelo je Horthyja da prekine planirani napad. Od tada nisu zabilježeni veći pokreti ratne mornarice, ali nezadovoljstvo mornara svakim danom bilo je sve veće. U Šibeniku su osnovali tzv. Revolucionarno vijeće koje je imalo zadatak silom osvojiti i preuzeti sve ratne brodove i vojne instalacije u Šibeniku i njegovoj okolici. Međutim, događaji koji su slijedili nisu davali povoda da se takvo što ostvari.Dana 31. listopada 1918. godine, kako bi izbjegao pad f ote u ruke pobjednika, car i kralj Karlo I. predao je cjelokupnu austrougarsku ratnu mornaricu i trgovačku f otu sa svim lukama, arsenalima i obalnim utvrdama Narodnom vijeću novonastale Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a primopredaju je izvršio kontraadmiral Miklós Horthy točno u 17 sati na palubi bojnoga broda SMS Viribus Unitis. Oni su poslali diplomatske note vladama pobjedničke koalicije Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva, Italije, SADa i Rusije kako bi ih obavijestili da Država SHS nije bila u ratu s bilo kojom od njih i da je Vijeće preuzelo cjelokupnu austrougarsku f otu. Unatoč tomu mornaricu su na njenom glavnom sidrištu, ratnoj luci Pula, napale talijanska i francuska ratna mornarica. Posljedica toga napada bilo je potonuće bojnoga broda SMS Viribus Unitis. Nakon što se na njemu zavijorila hrvatska zastava i dan prije otpjevana Lijepa naša, već sutradan 1. studenog 1918. godine završio je na morskom dnu. Potopili su ga talijanski vojni diverzanti koji su tada uhićeni, ali ubrzo i pušteni. Latinsko geslo Viribus unitis, u prijevodu na hrvatski jezik Zajedničkim snagama, bilo je geslo pretposljednjeg i dugovječnog austrougarskog cara i kralja Franje Josipa I.Nakon rata brodovi su razdijeljeni između zemalja Antante, a novonastala Mornarica Kraljevine SHS dobila je neznatni dio, uglavnom drugorazrednih i zastarjelih, brodova. Rijetki su ostali u aktivnoj službi u drugim mornaricama. Najviše ih je okončalo u talijanskim rezalištima između 1920. i 1926. godine.Pobuna u Boki kotorskoj potakla je osnivanje tzv. Revolucionarni odbor mornara u Šibeniku 17. veljače 1918. s ciljem organiziranja tajne revolucionarne organizacije u ratnoj mornarici koja bi preuzela vlast u Ratnoj luci Šibenik. Članovi Revolucionarnog odbora bili su: Ivica Tkalčević s torpiljarke SMS Tb 31, Pero Deltreppo iz Popudbenog zapovjedništva mornarice, Franjo Petretić (dočasnik), Vlado Mileta (poštanski službenik), Petar Petković (oružnički stražmeštar). Ovaj posljednji bio je odmah isključen. Ivica Tkalčević u Zagrebu se sastao sa šibenskim političarom dr. Matom Drinkovićem koji je obećao novčanu pomoć Odboru i zatražio da Odbor ne poduzima nikakve samostalne akcije bez dogovora s građanskim političarima.

Pripadnici Revolucionarnog odbora mornara okupili su se 31. ožujka 1918. u šibenskom naselju Zablaću radi osnivanja operativnoga tijela čiji je zadatak bio da na oružani način zaposjednu ratnu luku i sve njezine vojne instalacije i utvrde. Ratna luka Šibenik podijeljena je na šest sektora, a svaki član sektora trebao je organizirati revolucionarnu mrežu. Dočasnik Franjo Petretić, član Revolucionarnog odbora mornara, otputovao je u Boku 14. lipnja 1918. kako bi stupio u kontakt sa sličnom organizacijom. Nakon što se sastao s nekolicinom dočasnika i iznio planove djelovanja, oni su odbili suradnju s Revolucionarnim odborom mornara u Šibeniku, ali su mu jamčili da u slučaju pobune u Šibeniku, brodovi iz Boke neće isploviti na njih.

Revolucionarni odbor održao je sastanak 28. listopada kako bi u ponoć 31. listopada izveo vojni udar u Ratnoj luci Šibenik, gradu Šibeniku i Rogoznici. Predsjednik Odbora Narodnog vijeća u Šibeniku dr. Vinko Smolčić pozvao je 30. listopada na sastanak predstavnika Revolucionarnog odbora mornara i Gradskog revolucionarnog odbora. Budući da je znao kako je Austro-Ugarska pred raspadom, usprotivio se oružanoj pobuni pa je od predstavnika obaju odbora tražio da se pokore odluci šibenskog Odbora Narodnog vijeća koji predstavlja Narodno vijeće iz Zagreba, najveću vlast u zemlji. Na to su predstavnici revolucionarnih odbora (mornara i građana) odustali od oružane pobune u Šibeniku. U kasnim satima Zapovjedništvo Carskog i kraljevskog pomorskog okružja Šibenik primilo je brzojav cara Karla, u kojem on zapovijeda da se ratni brodovi, objekti, instalacije i oružje mirno predaju predstavniku Narodnog vijeća u Šibeniku.

Kontraadmiral Kamilo von Schwarzl zapovjednik Carskog i kraljevskog pomorskog okružja Šibenik, predstavnicima Narodnog vijeća i Revolucionarnog odbora predao je 31. listopada kompletnu Ratnu luku Šibenik. Nakon toga na bojnom križaru SMS Kaiser Karl VI održana je svečanost na kojoj je, uz zvuke mornaričke glazbe, spuštena austrougarska i svečano podignuta hrvatska zastava. Marko Stojić, predstavnik Narodnog vijeća, održao je govor popraćen ovacijama građana i mornara koji su taj svečan čin pratili s obale u Docu. Na kraju svečanosti Stojić je proglasio kraj austrijske vlasti u Šibeniku i priključenje Državi SHS. U gradu je utemeljeno Jugoslavensko kotarsko pomorsko zapovjedništvo na čelu s poručnikom fregate Biberom.Dana 6. studenog 1918. pred Kanalom sv. Ante pojavio se odred talijanskih ratnih brodova iz Brindisija. Ususret talijanskoj ratnoj mornarici otišli su predstavnici Narodnoga vijeća koji su imali civilnu vlast u gradu, unatoč protivljenju članova Revolucionarnog odbora mornara koji su imali vojnu vlast u gradu. Talijani su ih uvjeravali da dolaze u ime Antante kao saveznici te su im pred-stavnici Narodnoga vijeća dopustili slobodan ulaz u šibensku luku. Popodne oko 16 sati talijanski zapovjednik kapetan fregate Giuseppe Molroy obratio se mnogobrojnim građanima Šibenika na rivi. Poslije njegovog govora u kojem je isticao kako dolazi kao saveznik i prijatelj uslijedio je na rodno veselje, a Šibenska glazba odsvirala je hrvatsku himnu Lijepa naša.